Volkswagen SP2
Brazilski sportski klasik tužne sudbine
Serijska proizvodnja počela je u junu 1972. godine, a model je od samog starta ponuđen u dvije verzije. Osnovni SP1 pokretao je 1.6-litarski agregat sa 65 KS, dok je nešto snažniji SP2 dobio zračno hlađeni 1.7-litarski bokser od 75 KS...
Kada je Volkswagen pedesetih godina prošlog vijeka krenuo da gradi ozbiljan industrijski pogon u Brazilu, malo ko je mogao pretpostaviti da će upravo u toj zemlji nastati jedan od najneobičnijih i najatraktivnijih modela u istoriji marke. U početku je ponuda bila skromna i gotovo preslikana iz Evrope jer su Fusca (Buba), Kombi i kasnije Type 3 držali većinu tržišta. Ipak, već krajem šezdesetih postalo je jasno da brazilski kupci žele više. Lokalni sportski modeli, posebno Puma GT, počeli su privlačiti pažnju, dok je elegantni Karmann Ghia gubio dah pred mlađom konkurencijom.
U takvim okolnostima menadžment „Volkswagen do Brasil“, predvođen Rudolfom Leidingom, odlučio je da se upusti u razvoj potpuno novog sportskog automobila. Budžet je bio ograničen, pa se konstrukcija morala osloniti na postojeću tehniku. Tako je nastao projekt koji je interno nazvan SP skraćeno od São Paulo, grada u kojem je vođen čitav razvoj. Inženjeri su se fokusirali na laganu karoseriju, dvosjed raspored i prepoznatljivu liniju koja bi se izdvajala na tržištu koje tada nije nudilo mnogo takvih vozila.
U martu 1971. godine, na sajmu automobila u São Paulu, javnosti je prvi put prikazan prototip. Bez zvaničnog imena, ali s upečatljivom siluetom, sportski kupe odmah je privukao veliku pažnju. Ugledni magazin „Auto Esporte“ stavio ga je na naslovnu stranu, što je još više učvrstilo odluku da ostane naziv SP.
Serijska proizvodnja počela je u junu 1972. godine, a model je od samog starta ponuđen u dvije verzije. Osnovni SP1 pokretao je 1.6-litarski agregat sa 65 KS, dok je nešto snažniji SP2 dobio zračno hlađeni 1.7-litarski bokser od 75 KS. Oba motora bila su smještena pozadi, uz pogon na zadnje točkove i četverostepeni ručni mjenjač.
SP1 je, međutim, vrlo brzo postao jasno slabija karika. Tek 66 primjeraka je izrađeno prije nego što je njegova proizvodnja prekinuta početkom 1973. godine, a fokus je preusmjeren isključivo na SP2.
Vizuelni identitet SP2 potpisao je brazilski dizajner italijanskog porijekla Marcio Piancastelli. Njegov rad donio je vozilu vrlo nisku siluetu sa svega 1.158 mm visine što je bilo niže čak i od Karmann Ghie, pa i Porschea 914. Dug poklopac naprijed zapravo je skrivao prtljažnik, dok je motor zauzimao zadnji kraj.
Unutrašnjost je bila drugačije koncipirana u odnosu na standardne Volkswagenove modele tog vremena jer je bila jednostavna, ali kvalitetna, s instrumentima okrenutim ka vozaču, što je tada bio moderni trend karakterističan za evropske sportske automobile.
I pored jedinstvene pojave i vrlo pristupačne cijene, SP2 nije ostvario prodajni rezultat kojem se Volkswagen nadao. Pored ograničenog marketinga, ključni problem bile su performanse. Ubrzanje do 100 km/h trajalo je više od 15 sekundi, a maksimalna brzina dostizala tek 160 km/h. Puma, najveći domaći rival, bila je lakša i osjetno brža, pa je publika SP2-u vrlo brzo dala nadimak „Sem Potencia“ što u prevodu znači „bez snage“.
Promjene u Volkswagenovoj globalnoj strategiji, sa fokusom na prednji pogon i motore smještene naprijed, dodatno su udaljile kompaniju od ovakve koncepcije. Proizvodnja je zaustavljena u februaru 1976. godine, nakon svega 10.205 primjeraka, od čega je tek 670 izvezeno van Brazila, a najviše ih je završilo u Nigeriji. Postojala je ideja i o SP3 verziji, sa vodenohlađenim motorom iz Passata, ali je projekat okončan na jednom jedinom prototipu.
Uprkos komercijalnom neuspjehu, SP2 je vremenom postao jedan od najcjenjenijih brazilskih klasika. Kombinacija izuzetnog dizajna, malog broja proizvedenih vozila i posebnog mjesta u Volkswagenovoj istoriji učinila ga je automobilom koji kolekcionari danas veoma traže. Dobro očuvani primjerci postižu visoke cijene, a među entuzijastima širom svijeta SP2 uživa gotovo kultni status.